zamke isključivosti

Zamke isključivosti

 

Kada je reč o specifičnim načinima ishrane koji imaju listu  „zabranjenih“ namirnica, može ponekad da se zapazi  isključivost u nameri da se ispoštuju „pravila“. Pitanje je koliko je ta isključivost korisna i da li donosi više štete ili koristi. Kada bi hrana bila samo obično gorivo za organizam, onda bi možda i imalo smisla. Ali, hrana je mnogo više. Ona nudi i osećaj zadovoljstva, što uopšte nije slučajno. Naime, priroda je tako udesila stvari da ono bez čega nema opstanka vrste nosi određeni stepen užitka, jer bi u suprotnom čovek mogao da izgubi interes i samim tim opstanak dovede u pitanje. Istina, lako je pogoditi da se tu ne radi samo o hrani, ali sada ćemo se zadržati na njoj. Osim hedonističkog, hrana ima i veliki socijalni značaj. Mi smo narod koji to jako dobro razume, jer se kod nas uvek jede – i kad se slavi i kad se žali. Jedna od elementarnih stvari u našoj kulturi jeste dobro nahraniti gosta. Međutim, ne radi se samo o tome da ljubaznu domaćicu možemo dovesti u neugodnu situaciju svojim posebnim režimom ishrane (ovde ne mislim na slučajeve gde je režim ishrane uzrokovan nekim medicinskim stanjem ili je verskog karaktera, nego isključivo na onaj gde je to lični izbor), već o tome da li će par zalogaja koji nam se ne uklapaju u koncepciju zaista nešto promeniti.

Isključivost može da bude nepoželjna iz više razloga. Kada neko sebi potpuno uskrati određene namirnice, koliko god da je u pravu zbog te odluke, može se desiti da se vremenom pojavi žudnja za njima. Ovo neće biti slučaj ako se radi o nečemu što ionako nikada nismo voleli. Ali, ako je to nešto što je bilo na redovnom meniju, a sada je na listi „zabranjenih“ namirnica, onda se pre ili posle može pojaviti osećaj uskraćenosti. I zbog toga je prava stvar za sve one koji su sigurni u svoj put da sebi dopuste potpunu slobodu izbora, koja uključuje i povremene izuzetke. U prirodi čoveka je da se veže za ono što mu se uskraćuje, jer kao što znamo – čemu se odupiremo, opstaje. A kada kažem potpunu slobodu izbora, tada mislim da ne postoji „zabranjena“ lista namirnica, već slobodno biramo ono što smatramo da je za nas najbolje, ne plašeći se da će nas povremeni izuzeci skrenuti sa puta kojim smo krenuli. Zadržavajući ovu slobodu, neće biti osećaja uskraćenosti, već dobrog osećaja da smo kadri da kontrolišemo situaciju.

Ovde bi trebao da se napravi izuzetak kod ljudi koji su tek krenuli sa izmenama u načinu ishrane i kod kojih postoji opasnost da se ponovo vrate starim, neželjenim navikama. Tu bi bilo mudro potpuno isključiti neželjene namirnice, ali sa punom svešću da je to odricanje privremeno. Slikovit je slučaj jedne pacijentkinje  dr Džozefa Merkole (Joseph Mercola), koja je dobila instrukcije da izbaci žitarice, krompir, testa i šećer. Prestrašena, upitala je: „Zar neću moći da probam kolač na venčanju svog sina?“. Pitanje bi bilo na mestu – da njen sin nije dvogodišnje dete.

Svest o tome da ne postoji zabrana, već samo privremeno uzdržavanje daje snagu da se prevaziđu početničke teškoće koje su prilično izražene posebno kod ljubitelja slatkiša, zbog zavisnosti koju šećer izaziva i o kojoj će još biti reči.

Vratimo se na isključivost. Još jedan razlog zbog kojeg rigidan stav po pitanju „zabranjenih“ namirnica može imati nepoželjan uticaj jeste da se tada ljudima traži „dlaka u jajetu“. To odlično znam iz ličnog iskustva. Bila sam vegetarijanac sredinom devedesetih i živela u maloj sredini gde to nije bila uobičajena pojava, posebno u to vreme. Prosto je neverovatno koliko su mi ljudi gledali u tanjir kada bih se našla na nekom mestu koje je podrazumevalo hranu u društvu. Naravno, sama sam kriva za to. Da nisam udarala na sva zvona kako meso ne treba da se jede, verovatno niko ne bi obraćao pažnju. Ovako sam imala osećaj kao da se očekuje neka moja nedoslednost, pa da mi se kaže: „Aha, vidi je!!“

Ima tu još nešto. Ljudi koji strogo vode računa da se pridržavaju onoga što su sebi zacrtali ostavljaju utisak jakih ličnosti. Međutim, prava snaga se ne demonstrira pred slabima. Ne demonstrira se uopšte. Ona postoji nezavisno od svega. Ali previše nametana i isticana pred ljudima koji su usred svojih ličnih borbi može kod njih da izazove osećaj inferiornosti, da su drugačiji, slabiji i da oni to ne mogu. A to je velika greška. Svi smo ljudi i svi smo nesavršeni, i najjači ljudi imaju svoje slabe trenutke. Ovo se odnosi na sve oblasti života, a kada je hrana u pitanju sve je više dokaza da nije slab karakter to što neke ljude uvek vraća na početak, već da takvo ponašanje uslovljava hormonska aktivnost u organizmu. I to baca potpuno novo svetlo na neka stara verovanja.

Svako ko je uspeo da određenim načinom ishrane postigne svoje ciljeve, bilo da je reč o mršavljenju ili rešavanju nekog zdravstvenog problema ili prosto želji da se zdravo hrani, predstavlja lep primer da je tako nešto moguće – za sve, pa i one koji sebe smatraju slabima. A to su ljudi kojima je ohrabrenje najpotrebnije.

Ako neko ipak želi da se strogo pridržava onoga što smatra ispravnim, to je apsolutno pravo te osobe. Međutim, treba imati u vidu da je preterano naglašavanje „pravila“ koja se striktno slede nešto što tokom vremena može da preraste u nepotreban teret sa kojim nije lako izaći na kraj.

Similar Posts

Vaši komentari su uvek dobrodošli, podelite Vaš mišljenje o temi