gojaznost i lična odgovornost

Gojaznost i lična odgovornost

 

Svako ko je nekada bio na dijeti poznaje osećaj krivice kada se nakon par uspešnih dana ili nedelja zatekne nad praznim omotom čokolade ili neke druge zabranjene slatke napasti. Kritika ode na račun slabog karaktera, a prebacivanje sebi traje do sledeće odluke i novog početka. Ako uzmemo u obzir da je opšti stav da se kilogrami skidaju tako što se manje jede, a više vežba i da je cela poenta u tome da se smanji unos kalorija, a poveća potrošnja, onda je mršavljene zaista u vlasti lične odgovornosti. Međutim, šta ako nije tako? Šta ako sa takvim ponašanjem više veze ima naša lična biohemija, nego nedostatak volje?

U knjizi „Fat chance – The bitter truth about sugar“ dr Roberta Lastiga (Robert Lustig), neuroendokrinologa i profesora na Kalifornijskom Univerzitetu u San Francisku koji se bavi proučavanjem gojaznosti kod dece poslednjih 16 godina, nalazimo informacije koje su drugačije od onih za koje smo do sada čuli. Dr Lastig istražuje efekte šećera na centralni nervni sistem i metabolizam i dovodi ih u vezu sa najčešćim bolestima savremenog čoveka. Koliko je zanimljivo ono što nam poručuje govori činjenica da je njegovo predavanje: Sugar, the bitter truth na YouTubu do sada imalo gotovo 4 miliona pregleda, a knjiga je potkrepljena mnoštvom referenci na koje se autor poziva. I premda među njegovim kolegama,  a posebno među dijetetičarima ima onih koji se sa njegovim stavovima ne slažu, ono što kaže toliko ima smisla da je svakako vredno pažnje i proučavanja.

Jedna od tema jeste i lična odgovornost po pitanju gojaznosti, a sledi šest razloga zbog kojih se lična odgovornost dovodi u sumnju.

1.       Gojaznost nije izbor

Gojazni ljudi nisu gojazni zato što to žele. Ovo stanje ne samo što se dovodi u vezu sa raznim zdravstvenim komplikacijama, već ima i snažan uticaj na socijalni život. Posebno osetljiva kategorija su deca, koja su često izložena maltretiranju i ruganju od strane vršnjaka. Zbog toga često pate od nedostatka samopouzdanja, srama, mržnje prema sebi i usamljenosti.

Gojazni sebe vide kao krivce, ne kao žrtve. Svesni su da je njihovo ponašanje izvan kontrole i smatraju da su sami odgovorni za to. Činjenica da upadaju u začarani krug jo-jo dijeta daje im osećaj da su ishranu uspeli na momenat da stave pod kontrolu, ali da su je zatim izgubili, za šta opet krive sebe.

2.       Dijete i vežbe ne funkcionišu

Ako je uzrok gojaznosti povećan energetski unos i smanjena potrošnja, onda bi smanjenje energetskog unosa i povećanje potrošnje bilo efikasno rešenje. I ako je gojaznost uzrokovana životnim stilom, tada bi promena životnog stila dovela do rezultata. Istina je da stroga kontrola kalorijskog unosa uz pojačanu fizičku aktivnost dovodi do gubitka kilograma, ali to traje onoliko dugo koliko se situacija strogo kontroliše. Iako rezultati mogu biti dramatični, njihov efekat ipak ne traje dugo.

Dobar primer je poznati rijaliti „The Biggest Loser“, koji šalje poruku da se kroz kontrolisan unos hrane i žestoko vežbanje može postići željena vitka linija. Međutim, već sam publicitet koji se stiče učešćem, primamljiva novčana nagrada i konstantna pažnja javnosti su dovoljni da se dobri efekti ostvare, uz čuvene „pre i posle“ fotografije. Pa ipak, malo ko je u prilici da isprati šta se dešava sa tim ljudima kada se kamere isključe. Mnoštvo je izveštaja da su učesnici nakon završetka takmičenja dobili još više kilograma nego što su izgubili. Čak i kod hirurški lečenih bolesnika jedna trećina beleži značajan porast kilograma jer nije otklonjen pravi uzrok gojaznosti.

Zapravo, pravi problem leži u održavanju postignute težine kada se jednom do nje dođe. Istraživanja kažu da će gotovo svaka promena stila života koja za cilj ima mršavljenje funkcionisati na period od prvih tri do šest meseci. Međutim, nakon tog perioda kilogrami se vraćaju. Izuzetno je mali broj onih koji uspevaju da zadrže teško dostignutu težinu (Prema istraživanjima 9%). I upravo zbog činjenice da je uspeh postignut zahvaljujući promeni stila života, taj povratak kilograma se neopravdano smatra odgovornošću pojedinca.

3.       Epidemija gojaznosti prerasta u pandemiju

Svima nam je dobro poznato da po pitanju gojaznosti prednjači Amerika. Međutim, polako je stižu Velika Britanija, Australija i Kanada. Čak i u nerazvijenim zemljama u kojima do sada nije bilo ovakvih problema, sada je drugačije. Malezija je od zemlje koja se borila sa pothranjenošću stanovništva, sada došla do tačke kada ima najveću prevalencu dijabetesa tipa 2. Kina, Brazil, čak i Indija pripadaju zemljama koje se sve više suočavaju sa problemom gojaznosti. Postavlja se pitanje šta se to u proteklih 30 godina toliko promenilo pa da danas imamo ovakvu sliku.

Fast food, industrija hrane, TV. Granice više ne postoje, a ovde ću dodati svoj komentar. Naime, svima nam je poznato do koje mere se industrija hrane razvila i koliko je više šarenih polica u supermarketima u odnosu na period od pre nekoliko decenija. Ali, kod nas je još i dobro, ako se uopšte tako može reći. Pošto živim u Emiratima, a tu se gotovo sve uvozi, u prilici sam da vidim mnoštvo proizvoda kojih kod nas (srećom) još uvek nema. Sve je krcato šećerom. Smatra se da se u Americi u 80% prehrambenih proizvoda nalazi šećer. Etikete obavezno treba gledati, jer ga ima i tamo gde ga nikada ne bismo očekivali. Čak i u prodavnicama koje prodaju isključivo organsku hranu može da se nađe – organski šećer, a da ne pričam o organskim cerealijama koje su isto tako krcate organskim šećerom. I zbog toga je potpuno razumljivo zašto u Emiratima 40% stanovništva iznad 60 godina ima dijabetes tipa 2 i zbog čega je i ovde prevalenca dijabetesa tipa 2 među najvećim u svetu.

4.       I životinje koje se čuvaju zatvorene postaju gojazne

Može zvučati čudno, ali je istinito. Poslednjih 20 godina je kod životinja koje se čuvaju zatvorene i o kojima se staraju ljudi bilo da se radi o laboratorijskim ili onim po zoološkim vrtovima  zabeležen porast telesne mase. Životinje ne jedu našu komercijalnu hranu, pa su opet suočene sa istim problemom. Šta je uzrok tome, još uvek se ne zna, ali ovaj podatak svakako ne ide u prilog teoriji o ličnoj odgovornosti kada je u pitanju gojaznost.

5.       Siromašni plaćaju više

Kada se govori o ličnoj odgovornosti tada se podrazumeva da postoji mogućnost izbora. Mnogi tu mogućnost nemaju. Poznato je da je stopa gojaznosti veća među siromašnim ljudima. Ako pogledamo koja hrana je najjeftinija i pritom najdostupnija, onda su stvari prilično jasne.

6.       Najveći porast gojaznosti beleži se kod najmlađih

U Američkoj populaciji porast gojaznosti se beleži kod svih uzrasnih grupa, međutim najviše je izražen u grupi dece od 2 do 5 godina. Tu tek ne može biti reči o ličnoj odgovornosti. Ali, kod dece se ne može zanemariti uticaj reklama s obzirom da veliki deo vremena provode ispred TV ekrana. Istraživanja govore da deca do 8 godina ne umeju da razlikuju TV emisiju od reklama, a reklame su napravljene tačno tako da ubede malene gledaoce šta im treba. Oni ne znaju da je to marketing, ali zato tačno znaju za šta treba da se uhvate na polici supermarketa. I na kraju treba reći da se beleži epidemija gojaznosti čak i kod šestomesečnih beba. Bebe sisaju, ili piju mlečnu formulu i govora ne može biti o njihovoj odgovornosti.

Ko je onda kriv?

Ako se uzme u obzir da u Americi 55% ljudi ili ima prekomernu težinu ili je gojazno, onda je jasno zašto je krivac toliko važan. Ostatak sveta ih polako, ali sigurno, prati. I uglavnom je u centru bila lična odgovornost pojedinca, jer način na koji se ponaša i na koji živi uslovljava da li će biti gojazan ili ne. Ali, šta ako bi se stvari postavile obrnuto? Šta ako biološki procesi u organizmu dovode do takvog ponašanja (da se jede više, a vežba manje)? Očigledno je da pandemija gojaznosti ima veze sa našom izmenjenom biohemijom, koja je rezultat izmenjenog okruženja.

Svakako da svest o ličnoj odgovornosti treba da postoji, ali vrlo je važno razumeti razliku – dokle lična odgovornost dopire, a odakle zalazi u sferu biohemijskih procesa u organizmu nad kojima nije lako uspostaviti kontrolu.

Literatura

Lustig R. Fat Chance:  The bitter truth about sugar. London: Fourth Estate; 2013

 

Similar Posts

2 Comments

  1. Hvala za tekst koji je nee samo informativan, edukativan i dobrodošao svakome, ne samo nama koji se borimo sa svojim kilogramima, već je i štivo za one kojima je priroda dala sreću da , nezasluženo(malo se šalim) budu vitki, pa iz nerazumevanja ili zlobe kritikuju i nipodaštavaju karakter svakoga ko je u ovom problemu. Sjajan tekst, pa ga malo šerujem.

    1. Hvala Negoslava. Ovaj tekst sam i napisala upravo zbog toga da ljudi koji se bore sa viškom kilograma shvate da nije u pitanju “slab karakter” i da ne optužuju sebe bez potrebe jer im to oduzima energiju koju treba da usmere u sasvim drugom pravcu.

Vaši komentari su uvek dobrodošli, podelite Vaš mišljenje o temi